ПоРтАл


ДИБИДрУС


Дигиталне библиотеке друкчије уређене Србије – Незадрживи циклус обнове... ДНЕВНИК Преображења Србије

ПоРтАл-насловна | ФЕЊЕР (у тами) | Администрација Нечисте крви | КОЛО | Јавност | | | | Србија"ИЗМЕЂУ" | Звездана капија | Заветина+ | Канал ЗАВЕТИНА | ТАЈНОВОДСТВО| ФРЕСКЕ | МУРЕЋЕП | ЗАВЕТИНЕ Суз | АМБЛЕМтпс | ПРЕТПЛАТА | |НЕЗАВИСНА ИЗДАЊА |ЗАВЕТИНА:ДИБИДрУС |Купи књигу, часопис,претплата||КО ИМА ПРИСТУП веб-сајтовима и заштићеним, нејавним, локацијама Портала Великих претеча | Сазвежђа З, почев од 17. марта 2019? Власник, уредници, поједини сарадници и пријатељи. Добротвори. Претплатници. За све остале - приступ није дозвољен. Као утеха, за понеке од оних којима је "Сазвежђе Заветина" остало у лепој успомени, власник је допустио (до краја текуће године) слободан приступ једном мањем броју веб-сајтова уз подршку GOOGLa. Ова одлука је неопозива. Молимо вас да нам не пишете и не тражите дозволе. | Видети више Контакт >Ауторска права © Мирослав Лукић и синови, 2001.

Translate

Претражи овај блог

eccellenza IPERBOREO

А што се тиче словенских народа, они ће отићи у Хипербореју...
Резултат слика за црнјански ретке слике
... Довољно је, међутим, само, да заиста задремам, па да се збиља сетим, како улазимо у такозвани Залив крста, који се тако зове, не знам зашто, али је један од најлепших, на Шпицбергену. Има тако лепу, благозелену, тундру. Мој познаник каже, талијански: verde tenerello. /Вода, пред том тундром, прелази, са зеленог, на дубоко зелено. А оштри врхови су мрки, иза тога, а небо, бистро плаво. Са тих брда глечери теку, у неком непомичном току - непомичном за људско око - а личе на залеђену реку. /Кад се тргнем и отворим очи, Тиренско море ми се чини, модро. /У њему се ту не огледа ништа. Ни небо. Ни једрилице. Ни облак на небу. /Чим отворим очи, поменута, млада Неаполитанка - којој се види пупак, на лепом, разголићеном трбуху - почиње да ме исмева. Маркиз (каже име) прича, да је, по мом мишљењу, све боље, на Северу. И човек. И жена. И природа, и књижевност, и сликарство, и театар, а нарочито ватра, коју у свим кућама, и најсиромашнијим, имају. Сви су шампиони, клизачи, на леду. /А што се тиче словенских народа, они ће отићи у Хипербореју... - Милоша Црњански - eccellenza IPERBOREO - КОД ХИПЕРБОЈЕЦА I, 1966, Београд, стр. 334 - 335, поглавље Етрурски анђео)

ЛеЗ 0013382

Посебне.ИЗАБРАНЕ СТРАНЕ

Посебне.ИЗАБРАНЕ СТРАНЕ
КОВЧЕГ БЕЗРАЗЛОЖНИХ УСПОМЕНА II

Укупно приказа странице

Истакнути пост

Проф. др Владимир Станојевић ( 5 . март 1886 - Београд, Брезник, март 1978.); трагом "Експресове посете недеље"

(Брезник, 5 . март 1886 -  Београд, март 1978.) ......Професор Б. Димитријевић врло често цитира лекара проф. др. Владимира Станојев...

субота, 28. октобар 2017.

Miroslav Lukić i prevrednovanje srpske književnosti / Miroljub Milanović


M. Lukić na reci Aeterna (Švedska, oktobar 2017)

Problemom smisla pisanja i pesništva uopšte, bavili su se pesnici od davnina, to pitanje postaje posebno aktuelno u dvadesetom i na početku dvadesetprvog veka. Odgovor, međutim, zašto se piše, izostaje. On je verovatnu u samim damarima sveta, u biću ljudske civilizacije. Pisati poeziju znači postojati.
M. Lukić često je postavljao ta pitanja , poezija kao umetnost i potreba pisanja mogu se naći već u prvim njegovim pesmama. Posebno ga je interesovala poezija dvadesetog veka vremena u kojem je i njegovo delo nastajalo . Sazanje o padu duhovnosti i sve manjim dometima srpske pesničke umetnosti, otkrića o laži i licemerja najpriznatijih pesnika , sigurno su ranjavala njegovu istinoljubljivost. Došao je do novih saznanja koja se više nisu mogla prikriti: „Srpska poezija posle Vinarenove smrti (šezdesetih) do te mere je lišena inicijative, priklonila se nestvaralačkim iluzornostima i nespretnosti, nesabranosti, sitnim dušama, talentima i obožavaocima“ (1.) napiso je u Pogovoru „Moare parasite“ . Koliko tačno i poražavajuće?! Svako je, naročito na početku 21. veka , mogao sebe da proglasi pesnikom! Zavladao je besmisao i evropsko ništavilo. I najgore: lišenost bilo kakve inicijative.
U programskoj pesmi „Tradicija i poezija“ izričito stoji: „ Sve staviti na tapet – tradiciju, sebe, svet / Žurbu i oklevanje, bare i brzavice, / Apsorbovati neke stvari, može umetnik. / Od spokojstva su bolje trzavice“ (2.). Uočljiva je vera da do nekih saznanja može doći samo umetnost. Takođe i rešenost da se sve preispita, da ostane samo ono što izdrži probu vremena. Do istine se može doći samo ako se ne prave kompromisi i ustupci istoriji, okoštalim uverenjima i predrasudama. Stoji i zahtev da se narodski duh i jezik moraju ispoštovati jer su „zdenac“ iz koga izvire pitka voda ali samo ako služe istini. Tih načela M. Lukić i sada se drži, zato je njegova poezija i danas uverljiva i stoji kao suprotnost ispraznom pesmovanju mnogih kanonizovanih pesnika i lažnih veličina.
Druga polovina 20.veka u srpskoj poeziji nije dala ni jedno veliko pesničko ime a kamoli ime bez koga evropska pesnička mapa ne bi bila potpuna. Vasko Popa je dobio evropsku nagradu za poeziju ali njegovo pesničko delo trpi oštre kritike i ne može se ni zamisliti da stoji pored nekoliko poljskih pesničkih imena, da ne nabrajamo velike pesnike drugih evropskih naroda . Zašto je to tako, Lukićev odgovor je nedvosmislen. U toku druge polovine 20. Veka koga on naziva nametnim, „talentonosci“ su onemogućavani na sve moguće načine a kanonizovani su, i uškolama izučavani polutalenti podobni vladajućem sistemu. Pa i za njih je važilo pravilo „jao onom ko se o sistem ogreši“. Lukić navodi primer jednog pesnika koji je dobio sve nagrade, postao priznat a nije poznat ni u susednoj opštini: „Srpska poezija Nametnog veka – to je pakao i region večitih popravki“ (3.). međutim , šta da se popravlja kada je sve trulo. Ovde Lukić ne ispisuje ali podrazumeva: nedostaje sloboda. Kad se budući pesnici budu slobodili u duhu, pojaviće se i veliki pesnik. I još nešto: kad svemoćna kritika uoči i pesnike sa margine. Ali za to je potrebno i vreme.
Pravi pesnik u viziji M. Lukića „ ulazi u trag – prvo sebi . Hvatajući neka / sećanja, slike - iz svog ugla- hvata nit / neuhvatljivih stvari...“ (4.) Ovi stihovi dovikuju se sa onim čuvenim „ najzad napokon nešto“ (5.), američkog pesnika Roberta Frosta.Tragajući za tom „niti“ za tim „nešto“, pesnik nikad neće izneveriti sebe i uvek će biti na pravom putu. Do prave pesme neće ga sprečiti da stigne ni „Književnici (ni )fariseji koji podižu jazove / u dušama: navrćući vodu na svoj mlin“ . (6.) iako je sadašnjost skrivena „Nema lice , (skrivaju ga maske)“ (7.) vera i nada da će maske pasti, održava pesnika da istraje na plemenitom putu do pesme i istine.

  1. Miroslav Lukić: Moara parasita, Braničevo, Požarevac 2012. Umesto pogovora, str.303.
  2. Isto, str.212.
  3. Isto,str.305.
  4. Isto, str.213.
  5. Robert Frost: Časopis „Delo“,avgust 1989.str.3.
  6. Miroslav Lukić: Moara parasita, Braničevo, Požarevac 2012., str.213.
  7. Isto str.214.

      = izvor: IZ NEOBJAVLJENIH RUKOPISA SRPSKIH PISACA

Нема коментара:

Документарни филмови ЗАВЕТИНА

Популарни постови

COMPLETARIUM - Портал

УНИВЕРЗАЛНА БИБЛИОТЕКА НОВОГ МЕДИЈА.

На други, трећи поглед. ЦЕО СВЕТ је једна држава. "Сазвежђе З"